|
Prozračan sam noćas |
I opet rođen |
Klico budućnosti |
TALAS PRAZNIH PRIČA |
Dobra večer, štovana bića |
Kai da nemam ruči'? Do k se svit ikrićw oko mene, i polovi i roto i sve to. neamam riči, pkeče se dakle—oko menme, svit dok se okriwlwčwe. Ja ustaljen stojim i promotri pokoje kolebanje potkoje duše. |
Ja nemam ništa s tim |
Sve mi se činilo da ću tog časa umrijeti. Umirem!, umri!, umri! vrištalo je zdušno sveto glasovlje unutar moje košare od rebara. Odzvanjalo je kao u paklu, u paklu od smole. Samo taj prokleti glas boje smrti i smola boje jantara. Smrt je valjda takva – ljepljiva. |
|
My love is dark |
"I got strong ideas about my house. I’m going to hire the best architect and have him build it in the shape of a rook. Yeah, that’s for me. Class. Spiral staircases, parapets, everything. I want to live the rest of my life in a house built exactly like a rook." |
Noć vari mozgove. Na stotine iščašenih mladih glava bleji i krekeće mi pod prozorom. Oni imaju svoje planove, a planovi su da se krše – pa se i krše. Ja sam Filip, u crijevima nosim današnju istinu, a ovo je moj blog – oh kakva riječ – blog! |
Bili smo u restoranu, sav u betonu, čudno mjesto. Sa zadnje strane imao je krov, malo duži, rekao sam već, čudno mjesto. Naručili smo pečeno meso, dobili smo miješanu juhu. Pitao sam – kakva je to juha? – odgovorili su mi smiješkom i tišinom. Moja se suputnica smijala i stiskala pesnice. Dok sam mućkao kašikom juhu osjećao sam se kao da sam s druge planete, moja se suputnica cerekala i prstom pokazivala u plafon od sivog betona. Osjećao sam se neupućeno. Halo konobar! – viknuo sam, a on je već bio pokraj stola. Oprostite koliko je sati? – pitao sam, a on je na stol položio crnu kartu, crnu kao noć. Nije mi bilo svejedno. Položio sam palčeve na sljepoočnice i počeo plakati bez suza. Nakon desetak sekundi osjetio sam šamar po tjemenu, bio je to šef kuhinje, debeo i brkat. Oh bože, to se zove strah, gledao sam ga i strepio. Moja je suputnica od smijeha klizila niz stolac. Samo sam joj oči još mogao vidjeti, oči debele kao tanjur. |
Danas sam jeo kiseli kupus, gomolj od krumpira i izvrsnu životinjsku kobasicu. Živim vrlo prirodno. Ja sam Filip Fuchs, a ovo je moj električni dnevnik – vaše me priče ne zanimaju. |
Suze se ruše po žeravici |
Govoriti umara. A tek pisanje bloga? - jalov posao. |
HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA moja suština očajava u kolebanjima. |
Noći provodim udarajući u zid vlastite glave. Umjesto da se uruši, on postaje rastezljiv, kao od gume i podatan. Zabijanje u takve vertikalne trampuline gubi svaki smisao. Dani hlape i ostavljaju miris kiselog kupusa. |
U hotelu. Ležim na krevetu. Još me uvijek drži neka rđava ideja da se negdje može stići. Svi su putovi kužni. U susjednoj sobi netko kašlje, toliko sirovo i bolno da mi se čini kako će strop popucati i smrviti mi se po licu. Zato zatvaram oči. |
Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. (Ev. po Marku 13:33) |
Otkako mi je leopard poginuo pod tramvajskim kotačima, osjećam se strogo i gotovo bezobrazno usamljeno. Ja i dalje kuham čajeve, kupujem kolače, oblačim crveni pulover kupljen u Freiburgu prošle jeseni, ali ništa od toga ne pomaže mi zaboraviti činjenicu da je leopard mrtav, i da ga ništa, ali baš ništa ne može vratiti meni. Moj je leopard mrtav. |
Posljednja je preokupacija čovjeka demistificirati ljubav. Dekodirati je na hormone i formule biokemijskih procesa. |
Zagrli me oče, potrebujem tvoje čvrsto utočište. Na ovoj vjetrometini imam osjećaj da ponirem u vlažnu tamu. I samo šutim; povremeno spazim tuđe oči kako svijetle u mraku, i to je sve. Zagrli me oče, jer rasut ću se od sebe i izgubiti sve svoje zadaće. Toliko je još toga za završiti. Obasjaj mi ruke, zapinjem o predmete, nekad oštre, nekad vrele. Podigni sunce, oče, podigni oči na mene. Ovo što nosim je tvoje lice. |
Možeš biti senilan, ili se takvim pretvarati. U boci čuvaš vodu iz vodovoda i smišljaš strategiju za rješavanje problema zvanog "propadanje". |
Sigurno još uvijek ne možeš biti siguran, koliko su dva i dva u jutarnjem umnošku, ali svejedno strepiš nad sutrašnjicom, tako neumoljivo neizvjesnom. |
Pokaži mi kako ti stoje hlače. |
Gnječi me bojler. I usta mi se utapaju u soli. Grudvam se na ljetnoj livadi s Moskvom, prošla je davno prva partija šaha. Jučer je bila subota, dan krojen za naše kratke pregovore. Dan naših neurona. Ne mogu sročiti faktografiju - nemam identitet. Silno želim savladati stubište s tobom, tvoje ruske ruke kolju moje gene. Molim te, ne gnjuri me u svoje potoke. Žudim zrak, tvoje pokrete, i mirise tvoje kože. Ne želim biti sretan dok te ne obuzmem. Dok me ne natopiš svojim rečenicama. Molim te, spasi naše živote. Želim biti tvoja dvorska luda, plava guska u magli. Sve iluzije rasplinuo sam u pubertetu, sve rane pripisao sam čovjeku. Ne želim trpjeti bol, ne želim patiti. Ne gledam u knjige, one govore riječima, tjednima gledam u tebe; ti govoriš mi rukama. |
Iz isključenog televizora crna kronika potajice izlazi, i u punoj tišini, puzeći po parketu, dolazi mi do lubanje. Prodire mi u um. A ja sam samo odmarao tijelo zavaljen u kožni fotelj. |