Elektrodnevnik Filipa Fuchsa

SRIJEDOM

Probudim se jutrom
operem zube i nabijem isusa u džep
prstima finim - tek počešljam kosu
pa zaključam izlazna vrata
dva-put-dva-put
naravno

nije mi bilo ravnog
krive sam pronalazio lakoćom

ponavljam:
nije mi bilo ravnog
krive sam pronalazio lakoćom

što je drugima bilo lako
meni je bilo teško

Dakle,
bilo je jutro
isusa sam teglio u džepu
a sunce je sjalo
i sjalo
tu i tamo

ako tako mogu reći -
kroz prozore autobusa mogao sam vidjeti:
samoga sebe $
_
:
takvi prizori
kakvi strahi
tko me voli
jao mu se

---------------

JUČER, DAKLE UTORAK

Krevet se na mene - baca
I zidovi me tlače
jer bježiš od mene
Od ljubavi žmirim
od ljubavi - strah prede, do mene
Buš li ostala tuteka
Buš li?
Ili ne haješ moje tkivo
masno i hvale vrijedno

Dok pivam pismu?
Dok pivo pijem?

7'$?=$?=%%
%?$#=%)?)%
$?&%#*?*)4

Umor zdvaja
Nad keramikom izlijevam crijeva
nad plastičnom veš-posudom povraćam nijeme riječi
pristojne kao dijete
kao mrtvo dijete
na dlanovima
pod noktima crno
mrtvo je sve što pjeva

mrtavi ste - jebi me
mrtavi si k'o pijesak, ko t ejebe

,
,
,

SUBOTA

Dogodila se nekakva subota
(subota je jablan dala)
sve su prethodne noćne more noću produvale

PETAK

U nadi da hlapim
sporije
puno sporije
od crno uokvirenih osmrtnica
crno
uokvirenih okvirom
s propisnom fotografijom
puno i mnogo

(kako nam beskrajno nedostaju ljudi koje jedva)

i tako to -
da se prigodno cinizmom okitim
kitom da se sakatim
cvijeća
rumenoga
i rosa
da me kvasi i cakli
da nas sve
danas

ruže
tuže

PONEDJELJAK, USKSNJI PONEDJELJAK

Uksrs
?
Uskrs

kao oči

KAO TVOJE OČI

znam kakve oči tegliš u glavi
svaki ih dan tegliš u glavi
i olovo i barut u njima klima

želim ostati uz tebe
pod svaku cijenu

kroz prste već nazirem
prevarit ćeš me
znam
ja sam prorok
bit će petak
prevarit ćeš me

*

želim ostati uz tebe
pod svaku cijenu

I(ako)

možda ne znam
da ti dam
svoje najbolje

možda ne znam
da iznjedrim sebe
u kap po kap
iz sebe
iz rebra
sebe

možda

sad vidim da strahuješ
i drhtiš

od prozora do vrata
na propuhu drhte naša djeca
mjesec je zarobio staklenke
meda i trešanja



jutrom razmazujemo na topli kruh
svu silu prirode
i svu silu društva odbijamo od sebe
u subotu kad je naš dan
kad ne želimo nikog
osim neše nerođene djece
što drhte na onom propuhu
između prozora i vrata
koja
u svakom slučaju nisu naša
kao ustalom
i sve što nam ne pripada

predajmo se ljetu
hajde da gorimo na suncu
da se pečemo ko jarci
koža da nam cvrči
maži me
maži me
maži me uljem
badema i limuna i kaduljom me maži
maži me da ne dobijem rak iako crkajem od vrućine
i gorim kao u paklu sve sam ljepša
i tamnija
i pečenija
i spremnija

Prozračan sam noćas
kroz rebra mi titraju cedulje
svakakve molitve buba švaba
sve me prožima kao crna pantagana
kroz noć kaj prožima pljesnive podrume
bez izbjeglica
bez suhog vina
bez
bez ičega
gavrilović pašteta

.

JA trebam zastoj
masne raspukle ležaje
crne nokte od popravaka
usne suhe kao guma
kao karburator da dimim izjutra
iznutra sam abeceda
plah i krhotina
kao gljiva bez magle
zjapim prazan u očima
nedostaje mi očaja
psovka u ustima
da ti jebem srpsku mater - npr.

samo slana voda
jebi to
sve se prožima kroz ostatak društva
#koma #koma
komunistička parada
lažne parole
light predstava

I opet rođen
u rukama i nogama
kojima ću hodati tlom
i hvatati zbilju - takvu-kakvu
kao Juda iz Kifle
čovik
kao netko iz svemira
ili... ----
dok ne ugledam
prizor
u kojem se naziru pravila
u licu nekog momka
jer bog bira momke iz kvarta
i sve će biti oštro nejasno
kao gladan zalogaj iz djetinjstva
dok su stvari imale smisla
krojene odozgo
smiješak na licu - pletene čarape
i maljevi iz budućnosti ili
iz svemira
svejedno

jako udaraju po kostima
ne možeš riječ izustiti osim jauka
kao da nekoga briga
zanima
kao da išta štima
dok izgara, nečije tijelo, kožna futrola

a tvoj je osmjeh
moj je osmjeh
prašnjava cesta
i halucinacija
kao slanina
debeli prašnjavi Isus
njegova prhut
(pazuh mu zaudara)
kao brend sija
kao da je ikoga briga
on zastajkuje, zatim odlazi
a banka ne otvara vrata
moje oročenje trpi
tvoj PIN poput klisure
ne DAJ BOŽE sve bi se SVE
; moglo urušiti
dok Isus puši komad trave
i kao misli si -
kurac napušen misli
- tek se čudi
ne valjda da ću opet morati postati bog
8 je milijardi duša
broji on i trgne još šalicu crnog vina
kao krv je topla
kao krv klizi niz stjenke
kao general prije bitke
guta, puši i

Klico budućnosti
Svjedoči mojoj krijeposti
Skriven u dnu prisilno sanjam krikove
Uz izbjeglice svijeta, svi smo tu, čekamo

Očima mogu progutati kontinent od papira
Bez da lažem
Bez da riječ trepnem
Samo gutam, oči su mi olovne, teške i zgodne

Danas je nebo bilo prekrasno
Iz njega su curile pahulje
Bijele i očajne kao ratovi
Kao obični nijemci koji nijemo leže
Na mirogoju
Na kamenu - stiroporu

U rukama nosim čađu
Ruke ZA stoj na rukama

STOJ ili PUCAM
pusu U tebe
Čovječe

Nestabilno se unosim u posao
nakon mira i tišina boli glasnije
u gužvu kad se opet zavučem
jaučem da me nitko ne čuje
ja sam rob sebe sama
pokorni gazda sluge svoga
tko ne razumije
prvi nek' baci kamen
za njim će se kotrljati naše oči
i sve naše želje u bezdan
jer ništa nema osim sada
tresi me da ne poludim
jer se moram predati
prije ili kasnije
pasti kao pokošena životom
tresi me da ne poludim
kad me ne bude da ti kažem
sve ove riječi
iz mrtvih usta
život sišu anđeli
tresi me da ne poludim
noćas je netko bacio pticu u zrak
leti
leti
nemoj da te žice pletu
nemoj da ti odvrate pozornost
signali i sateliti
nemoj da te plaše
noćni frižideri
i višak kula da ti bode oči
otplovit će svi naši brodovi
u daleke luke
u kojima divovski metalni mornari
peru masne ruke
od nas
od života

TALAS PRAZNIH PRIČA

Ja sam običan građanin
Gospodin Seljak Filip Uzoriti Sin
Dovoljno običan da je to neobično

Rebra kaj nosim, griju mi pluća kaj me prozračuju pospanog
Kaj me prozračuju
Od noćnih mora kaj me tlače
I sad
Dok sam sanjao da sam mrtav – m – bio sam mrtav
Potegnuo sam teret smrti – baš živ moram tegliti
U prosinac
U obračun
U R1 račun

Sve
Sve na ramena berem i
Nosim
U točku –
.

Dok molim
Drhti komad neba na stolu
To je čudo! Gospodine Uzoriti Sine
Crnom SU PSU polomljene stražnje noge
A ona ga povlači
Posve izbezumljena ta žena
jutrom za jutrom, to vidim
Uporno navlači uzicu
On crn ko noć – šepa – suhe mi suze cijedi na OČI

Ta baš danas
Hrabar i priprost sakupljač kontejnera za smeće
U sav glas se glasa:
"Ako nemaš za veterinara pusti jadnu životinju" – ON se glasa
Kolega mu se cereka u lice
On naprotiv još glasnije galami na istu temu
Svi ljudi tek šute
Ja među istim ljudima šutim još i tiše
Autobus se njiše
A, ali, i sve se gasi
Sve pukotine opet se uozbiljuju u zbilju
Dok narod kreće dalje,
Kruh naš svakidašnji drhti
Dok sve ne iščezne
Pas neka laje
Obaveze tek što nisu - amen


ZALAJALE NISU

Nisu ni tanjuri što su nekad bili
Pa pljuju krhotine
Poslije tek vidiš, dok ih brišeš krpom
Kako su plitki, kako su laki i jadni
Pa ih bacaš – jer ne znaš što bi
S tim invalidima ručka, doručka možda
A s invalidima vazda isto
Makni – sakri – prikri
Da gost ne bi rekel reč –
Mater gostoljubivu – da vam

DA VAM PRIZNAM
Uzoriti sinovi i kćeri

Kad već sebi ne mogu priznati
Koliko se bojim da mi neka trulež truli u nutrini
U svu tu krv što kruljim sam od sebe
U sve to meso kaj mijesim
Ako se crvuljak zabulji u tu crvenu raskoš
I stane grickati
A strah me gnjili
Gnjili
A gnjilo – neka se korov veseli
U svom korijenju
Dok ja još noktima i kosom
OIB-u usprkos

PRKOSIM

Atmosferi, i sebi, i televizoru
I nožnom palcu
U cipeli
U cigli
U kožnoj futroli
Riječ dvije – pauza za promišljaj – u kazaljke

PAUZA

ODGOVORAM

Dragom Bogu
Kaj zijeva iz visina
Sa svih tih uzvisina
Planina, oblak mu je milina

Sve je u životu rima
RIP
DROP
CRNI POP

nema mjesta za nejasnoće
cirkus je odavno utamničio grad
bolje je da ne može biti gore
zatvorimo u kuću hladni zrak

da li smo mi ljudi?
to sam te ja pitao
dok smo padali kao kršćani
ispred budističkih hramova
kvrgavih koljena
povraćali smo besmislice
i hvatali se u atomima
ja sam te prepoznao u bojama
ja sam te namirisao u suncu


mi smo ptice selice
rekla si
i naše kuće su pamučne mucice
rekla si
i dodala još nešto
o Koreji
o kojoj kao ništa nisi znala
o kojoj te nitko nije ništa ni pitao
zemljo otvori se
propadajmo
i veselimo se
po zasluzi


Siti smo svega, gospodine
od viška nam pucaju glave
i bole nas prostori
siti smo svega gospodine
spasi nas ove nevolje

U crkvi Sv. Spasenja pjevao je zbor.

Stajala si posve mirno desno od oltara
Ruke su ti bile hladne, oči bijele hostije
Nisam ti mogao reći da ne želim ono što želim

Nisam ti mogao reći da ne želim ono što želim, kao i svi uostalom
Želimo ono što moramo
Nisam ti mogao reći da sam otišao prije nego što sam ti se vratio
Ja nikad nisam živio, tako sam osjećao
Ja sam oduvijek umirao i bio potpuno siguran u to
Prije nego sam se rodio negdje sam te nekakvu volio

I negdje prije rođenja voljela si i ti mene – valjda

Dobra večer, štovana bića

I. HITAO SAM

Hitao sam k Fini neko jutro, recimo jučer – i pomislio sam, točnije, stvorila se slika preda mnom, zorna i tačna: umrijet ću.
Točno tako, umrijet ću-.

II. PRIZNANJE

Moram priznati, posve otvoreno, ta me slika pokolebala u koracima i ja sam se propisno zatalasao ulicom. Inače uvijek besprijekornog hoda, ja sam zateturao u koracima i sve to.
Moguće je da sam onaj koji više nisam.

III. ULAZAK

Unišao sam u prvu kafeteriju i naručio pelinkovac bez leda i čašu vode. Tako sam uradio. U zvučnicima Barbara Kolar s Antene govori o poteškoćama u prometu, a mene iz kosti preko kože bridi jeza. Nimalo ugodno. Još jedan pelinkovac, kažem dok mi šankerica toči slanu i gorku tugu u oči. Zar i ja oče Brute? Zar i ja u blato da trulim?

IV. ZAKLJUČAK

Imao sam tu prokletinju, tu sliku sebe kao leša, kao nekoga tko je umro i nema ga više. Imao sam tu sliku pred očima, kunem vam se! To je bila ta slika.

Slika i po, budimo iskreni.

V. PJEVANJE

Oče koji jesi
spasi mene koji nisam više
i daj mi dan mrtvih
da se odmorim od života

Kai da nemam ruči'? Do k se svit ikrićw oko mene, i polovi i roto i sve to. neamam riči, pkeče se dakle—oko menme, svit dok se okriwlwčwe. Ja ustaljen stojim i promotri pokoje kolebanje potkoje duše.
Tu sam, tu smo, nema grede * frende

Sve što njušim tvoje je , ne ljuti se, muzik mi je stala, palim dodatne kompo digitalije, f,f

PROKLETI STE, lju di i vaše ganglije

Imao sam sliku u ustima. Bili ste mrtvi. Žao mi je.

Žvakao sam sliku, i sve je bilo isprazno, pitao sam se gdje ste? Gdje ste svi skupa; braća i siledžije.
Siledžije što bi me šinuli pokatkad šakom. Jer red je. Red je da se bije slabije. Volim red.

Onda se pojavio nekakav dan, kao svaki dan, ali ovaj je nosio zelenje s,s,s,s,s, umjesto plavog neba. I svi su bili zatečeni, dobro se sjećam, svi su bili...

A ja sam, kao da je važno što sam... ali jesam, oh da, i te kako sam, bome sam
Uz cerek, uz prpr... širio sam ruke poput ptice, valjda u želji da u ptici otkrijem slobodu. Slobodu i perje. Takav sam bio. Bome jesam. Sam.

Uglavnom,
žao mi je kaj mrzim. Kaj mrzim sve ljude osim njih... par, kaj ne mrzim, već volim. E to je čudno. Vrlo.

Mhm.

Leptir je raskošan, dakle raskošno rasko... prostor
A ja mrzim. Bome da. Mhm.
Natovaren riječima i rečenicama, sam iz sebe, nisam ni čas svoj, kod sebe nisam. Kod mene hrskave čaše, i zubi što bole. Bole me zubi.

Imam upečatljiv stih
Jer još uvijek vjerujem u poeziju; koliko-toliko
"gnoj se cijedio po njegovoj posteljini
tek čas unazad bijela kako snijeg
bijela kao bijela plahta na vjetru
a čas unaprijed kapljice gnoja ih njegovog tijela
posteljina je bila zadrljana
On se komešao, još ga vidim"

To je recimo bolno, a ne život
Život je tek život
Dođe mi da se molim bogu
Ali nemam komu

Treba mi novac da budem miran
Da budem bezbrižan
Samo to

Ja nemam ništa s tim
ta slatka sol
što kola poljima
i suze, oko, nos i sve to
i kriška ljubavi
– reče boG

nemam ništa s tim – čuo sam ga, kako ponavlja:
nemam ništa s tim
cikla je crvena
nebo je zeleno
i sve je točno
– reče bOg umorno

a ti cmizdriš jer nemaš cipele
i gladno si biće, gladno života
(kaj ja znam; u kostima ti klija rak npr.)
u vrtu crvi rovare gnjilo lišće
i sve tako (uputa za režisera), gradi se atmosfera
smisla

a ja ti cmizdrim uz rame

nebo je žuto
cikla je plava
Bog je = riječ što cmizdri kad omane
i kaje se
o nadam se da se kaje
to stvorenje gladno ljubavi
sperme i krvi

Lice mu je sivo – ne znam kako

Sve mi se činilo da ću tog časa umrijeti. Umirem!, umri!, umri! vrištalo je zdušno sveto glasovlje unutar moje košare od rebara. Odzvanjalo je kao u paklu, u paklu od smole. Samo taj prokleti glas boje smrti i smola boje jantara. Smrt je valjda takva – ljepljiva.

Tada je Zvonimir zazvonio na zvono ulaznih vrata, a ja sam odgodio neizbježno. Odgodio ljepilo, valjda.

Pomolio sam se dragom Bogu i sasuo u pola minute sve svoje minule grijehe, a onda nevoljko otključao ključanicu svog raskošnog doma i pozdravio Zvonimira – Zdravo Zvonko – rekao sam – otkud ti – rekao sam.

A tamo nikoga.

Nitko je ušao u kuću i zalupio vratima. Kaj lupaš vratima = pomislio sam. Nisam zaista bio voljan za društvo i uglađene razgovore dekorirane uljuđenim kičem lica. Svejedno, zakuhao sam vodu za kavu i na kristalni tanjirić posložio pet-šest kupljenih kolačića. Kad sam se dotarambusao do dnevnog boravka, odložio poslužavnik na stol, nitko je sjedio prekriženih nogu, udobno zavaljan u kožnu sofu. Pokušao sam započeti kakav-takav razgovor, ali samo tajac. Iz televizora dopirala je poruka reklame – samo trideset lipa – izgovarao je razgovijetno školovani glas – samo trideset lipa po minuti. Ma samo trideset kuraca, rekao sam glasno vidno razdražen svijetom koji me opkoljuje, koji mi ne pripada, a kojem pak pripadam do zadnje koščice svog jadnog organizma. Mrš nitkove! – počeo sam vikati prema svom nepozvanom gostu – mrš nitkove tko te stvorio – vikao sam dok je on mirno i zavaljano sjedio, gotovo ležao na mojoj sofi.

Kad sam bolje pogledao u sofi nije bilo nikoga, ali kad bi bolje promislio u sofi je sjedio baš nitko, glavom i bradom – baš nitko – i to me izluđivalo.

Baš mene, smrtnika, koji je smrt odgađao dan za danom zbog nikoga. Prokletog nitkova.

Koma,

:suze:

...

"Oh, I just want my chance
But only with you"

...

"Danas sam prislonila uho na Filipovo srce. Koža mu je mirisala na grah, na kobasice,
na celer, mrkve žute i narančaste."

T. I.

sve je gotovo
hiljadu, 10.000, sto 000 godina
kaj ja znam, ko da je važno

uglavnom, sve je već gotovo - kraj
ok?
kraj se već dogodio

ja ostajem na dva slova

TI













*
Noc je, sam sam
vrati se, strah me je

Jer ja necu da sam sam
jer krokodili dolaze
O_O

My love is dark
cose i never dubt in you
my love is sky
&
all staras dropz into mine

Hladno je, ljeto mi striže lice, čarape čuvam na nogama, noge čuvam u kukovima. I tako, kuk po kuk... otvaram konzervu plave ribe zubima i dozivam tuljane, halo tko je? Halo tko je - tuljan veli, modro mu oko, ja mu odgovaram Filip je, filip fuchs i njegovo voštano lice. Tuljan je, veli on, tuljan je, veli on, halo je, halo je, veli on, ja ga slušam dok trulo korijenje bosiljka s balkona doziva pomoć. Hladno je veli bilje, mrtvo je u zemlji i nemam razloge. Ljeto je, kažem ja i tuljanu i bosiljku, govorim preko ramena, ljeto je i hladno je pička mu materina, kažem ja njima. Da savladam vulgarnost koja sikće iz mene kroz obrve, palim duhan i dim mu rasipam sobom kao tamjan da otjeram demone i psine. Da otjeram tako.

Još jedna riječ: rat, ovaj rat što stiže, i ono stanje poslije, poslijeratno stanje i sve vrije.

HURA

"I got strong ideas about my house. I’m going to hire the best architect and have him build it in the shape of a rook. Yeah, that’s for me. Class. Spiral staircases, parapets, everything. I want to live the rest of my life in a house built exactly like a rook."
- Bobby Fischer

Noć vari mozgove. Na stotine iščašenih mladih glava bleji i krekeće mi pod prozorom. Oni imaju svoje planove, a planovi su da se krše – pa se i krše. Ja sam Filip, u crijevima nosim današnju istinu, a ovo je moj blog – oh kakva riječ – blog!

Blog-oblog.

Obložio sam glavu trulim lišćem jeseni ~ ~ koja tek mora stići. U suštini sam zrela kruška, iako slatka (sladak), izvana sam neugledan(a), takav sam!

Nemam mnogo poruka za svijet, stoga šutim i divim se nebu sa svim svojim ukrasima. Na pr. ptice ukrasnice – ? – jebemtiboga kakav kič!?! Nepotrebna suvišnost plavom nebu, očiti preživjeli ostatak ere dinosaurusa i inih psina. Te pernate, jajolike ptičurine, sve samo ne tople. Rekli bi odvažniji kako je upravo to dokaz da Bog ne postoji, jer On veliki svevišnji i nemogući ima drugačije navade. To je za mene ipak suviše odvažno. Ja – Filip uzoriti Fuchs – prema Bogu gajim strahopoštovanje jer igram na sigurne kombinacije; takav sam i u kladionici, koju pohodim svakodnevno (hvalabogu).

Vi truli konzumenti blogonožja zasigurno želite saznati koju izopačenu istinu o meni, oh koliko ste samo pokvareno radoznali, zasigurno obilazite blogovlje u potrazi za kakvom senzacijom izrečenom u afektu posrnulog subjektiviteta, i naravno, takve labave iskre iskrenosti redovito i pronalazite jer je svijet prepun promašaja i pripadajućih ispovijedi. Ali ja ću vam dati nešto bolje – mnogo bolje – dat ću vam goli kurac. Da, goli drveni kurac zabit ću vam u oči, i bit ćete slobodni i slijepi. Tek tada moći ćete život uhvatiti za gušu i jasno poručiti: jebi si nebeske živopisne svodove, jebi si šarene duge, ja sam mrtav od tebe – oh ti prokleti živote. Naravno, zvučat ćete krajnje patetično, točnije, zvučat ćete kao zadnji razmaženi euro-američki idioti iz 20. stoljeća. Ali baš vas briga. Filip vam je poklonio sedam sekundi čiste slobode, a vi ćete mu biti zahvalni.

Ali, večeras nemam vremena za vas i vašu trulež, zato navratite koji drugi put i možda vam se takva nesretna sreća i posreći. Jer ja sam velikodušan i želim vam pomoći, ali ne noćas – noćas želim samo tvrdi čaj od sljeza... Bok (i japanci).

Bili smo u restoranu, sav u betonu, čudno mjesto. Sa zadnje strane imao je krov, malo duži, rekao sam već, čudno mjesto. Naručili smo pečeno meso, dobili smo miješanu juhu. Pitao sam – kakva je to juha? – odgovorili su mi smiješkom i tišinom. Moja se suputnica smijala i stiskala pesnice. Dok sam mućkao kašikom juhu osjećao sam se kao da sam s druge planete, moja se suputnica cerekala i prstom pokazivala u plafon od sivog betona. Osjećao sam se neupućeno. Halo konobar! – viknuo sam, a on je već bio pokraj stola. Oprostite koliko je sati? – pitao sam, a on je na stol položio crnu kartu, crnu kao noć. Nije mi bilo svejedno. Položio sam palčeve na sljepoočnice i počeo plakati bez suza. Nakon desetak sekundi osjetio sam šamar po tjemenu, bio je to šef kuhinje, debeo i brkat. Oh bože, to se zove strah, gledao sam ga i strepio. Moja je suputnica od smijeha klizila niz stolac. Samo sam joj oči još mogao vidjeti, oči debele kao tanjur.

To je bilo to. Restoran čudan kao beton. I to je bilo to.

Danas sam jeo kiseli kupus, gomolj od krumpira i izvrsnu životinjsku kobasicu. Živim vrlo prirodno. Ja sam Filip Fuchs, a ovo je moj električni dnevnik – vaše me priče ne zanimaju.

Evo moje priče:

Nikad mi posve nije bila jasna priča o kiselom kupusu. Kiselom od čega? Moja ruskinja ima svoju teoriju koja nije za javo izlaganje jer još uvijek nije zaštićena autorskim pravima, patentima i takvim stvarima. Danas je sve u pravima, s pravom, a ljudska su prava neopravdana, ali mene-to-me-uopće-ne-zanima. Pokoj mu duši.

Ruskinja je započela svoju priču na crnoj podlozi. Prije toga je iz međuprostora izvukla (doslovce) rakiju koja žeže adamovu jabuku. Crna je podloga bila uobičajeno neuobičajena. Tada ju je okrenula naglavačke i rekla – bok baka. Ja sam parafrazirao – bok bakala. Ostalo je za okvir. Tko mrzi okvire neka reže vene na nogama i psuje boga; baš me briga.

U međuvremenu su izraelci ušli kamionima u gazu. Valjda da sade poriluk i kupus, koji će se, naravno, ukiseliti, pod pritiskom svjetskih medija.

Moja adamova jabuka je buktinja.

Unatoč svima – danas je lijep dan.

Sretna vam jabuka!

Suze se ruše po žeravici

Izr. – Pal. 1013:1013
sudac svira produžetke
publika je zadovoljna novim tribinama
ipak
pala je prodaja kokica

Govoriti umara. A tek pisanje bloga? - jalov posao.

"Jalovinu kamionima odvoze i bacaju u rijeku Sloboština koja je već djelomično zatrpana granitnim muljem. Jalovina se odlaže i na otvoreni plato u brdima iznad sela Gornji Rogolji i Bobare. Promet kamionima je nepodnošljiv, a građani strahuju da će jalovina s prvom kišom zatrpati sela. Slučaj je prijavljen rudarskom inspektoru..."

HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA HA moja suština očajava u kolebanjima.

Noći provodim udarajući u zid vlastite glave. Umjesto da se uruši, on postaje rastezljiv, kao od gume i podatan. Zabijanje u takve vertikalne trampuline gubi svaki smisao. Dani hlape i ostavljaju miris kiselog kupusa.

U hotelu. Ležim na krevetu. Još me uvijek drži neka rđava ideja da se negdje može stići. Svi su putovi kužni. U susjednoj sobi netko kašlje, toliko sirovo i bolno da mi se čini kako će strop popucati i smrviti mi se po licu. Zato zatvaram oči.
Laku noć tugo.

(bilješka iz Freiburga)

Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. (Ev. po Marku 13:33)

Otkako mi je leopard poginuo pod tramvajskim kotačima, osjećam se strogo i gotovo bezobrazno usamljeno. Ja i dalje kuham čajeve, kupujem kolače, oblačim crveni pulover kupljen u Freiburgu prošle jeseni, ali ništa od toga ne pomaže mi zaboraviti činjenicu da je leopard mrtav, i da ga ništa, ali baš ništa ne može vratiti meni. Moj je leopard mrtav.

Posljednja je preokupacija čovjeka demistificirati ljubav. Dekodirati je na hormone i formule biokemijskih procesa.
Nakon toga može uskliknuti:
Uspio sam! postao sam mobilni kontejner izmeta.

Zagrli me oče, potrebujem tvoje čvrsto utočište. Na ovoj vjetrometini imam osjećaj da ponirem u vlažnu tamu. I samo šutim; povremeno spazim tuđe oči kako svijetle u mraku, i to je sve. Zagrli me oče, jer rasut ću se od sebe i izgubiti sve svoje zadaće. Toliko je još toga za završiti. Obasjaj mi ruke, zapinjem o predmete, nekad oštre, nekad vrele. Podigni sunce, oče, podigni oči na mene. Ovo što nosim je tvoje lice.

Možeš biti senilan, ili se takvim pretvarati. U boci čuvaš vodu iz vodovoda i smišljaš strategiju za rješavanje problema zvanog "propadanje".
- pro pa da nje – unutar četiri zida.
Naviru hormoni, i nagoni iz staničnog softvera. Poželiš na trenutak mramornu palaču i moć u svojim šakama. Zatim se pokaješ i zamjeriš si pohlepu. Možda i oholost. Možda bi se nekome ispričao. Ali unutar četiri zida samo ste ti i propadanje. Pro pa da nje.

Sigurno još uvijek ne možeš biti siguran, koliko su dva i dva u jutarnjem umnošku, ali svejedno strepiš nad sutrašnjicom, tako neumoljivo neizvjesnom.

Sigurno još brojiš kovanice iz vaze, i smišljaš dosjetku za rođendansku čestitku, dok ljudi umiru od svakojakih bolesti, čak i tek rođeni, naizgled, nitko ih ništa ne pita.

Sigurno razumom krojiš komad smisla i prekrivaš se njime preko glave prije nego li što posve poludiš, a uvijek je tako malo, tek pola koraka da sve digneš u zrak.

Jednim prekidačem

Pokaži mi kako ti stoje hlače.

Gnječi me bojler. I usta mi se utapaju u soli. Grudvam se na ljetnoj livadi s Moskvom, prošla je davno prva partija šaha. Jučer je bila subota, dan krojen za naše kratke pregovore. Dan naših neurona. Ne mogu sročiti faktografiju - nemam identitet. Silno želim savladati stubište s tobom, tvoje ruske ruke kolju moje gene. Molim te, ne gnjuri me u svoje potoke. Žudim zrak, tvoje pokrete, i mirise tvoje kože. Ne želim biti sretan dok te ne obuzmem. Dok me ne natopiš svojim rečenicama. Molim te, spasi naše živote. Želim biti tvoja dvorska luda, plava guska u magli. Sve iluzije rasplinuo sam u pubertetu, sve rane pripisao sam čovjeku. Ne želim trpjeti bol, ne želim patiti. Ne gledam u knjige, one govore riječima, tjednima gledam u tebe; ti govoriš mi rukama.

Pukovnije, krv i trupla - izgubljena stremljenja. Zato!, gladim svoju slobodu i vrebam tvoju. Tako se šaroliko vrzmaš oko kuhinjskog stola. Jebali me svi Istočni bogovi, koliko te volim, da tresem ovu tastaturu kao pogano ognjište prezrenih predaka, nekakvih tobože majmuna.

Ti, moja ruska družice, ganjam te kroz snove, preko Zoranovih zareza, preko ugljenokopa i lažnih vagona, sve do - sve do vlažnog pubisa utrljanog u cikoriju i rakiju. Sve do. Sve do svega.

Volim njušiti hašiš s tvog lica.

Iz isključenog televizora crna kronika potajice izlazi, i u punoj tišini, puzeći po parketu, dolazi mi do lubanje. Prodire mi u um. A ja sam samo odmarao tijelo zavaljen u kožni fotelj.

nesanica me razara
oko mene
pomodni nekonformizam

u meni
trula ptica pjevica

pregazio ju je
tamo godine neke
debeli kamion na dizel